Autobiografija Đorđa Lebovića, ili kako podnaslov kaže “hronika jednog detinjstva”, je vrijedan zapis jedne dječačke duše koja je prošla pakao zbog svoje vjerske i etničke pripadnosti. Ipak, “Semper idem” nije priča o paklu nacističkih logora, već o neobičnom djetinjstvu koje se odvija u zlo vrijeme. 

“Semper idem” (uvijek isto) – latinski natpis na somborskoj katoličkoj crkvi u koju ga je vodila baka Laura. Na pitanje šta je uvijek isto, dobija odgovor da je zlo uvijek isto. Ono je ciklično, ponavlja se, ne spava nikad i ponekad se projavljuje u nezamislivim razmjerama.

Hronika počinje pitanjima radoznalog petogodišnjaka o raju, a završava (iako je u suštini nedovršena) izvještajima o paklu. Rastrzan između dva grada, Zagreba i Sombora, junak ove priče je pripadnik jevrejske porodice, ili bolje reći porodica, koje su podijeljene razvodom njegovih roditelja. Đorđe svoje djetinjstvo provodi seleći se, ne samo iz grada u grad, već iz porodice u porodicu, pomno bilježeći u svoju Plavu svesku mudre i često humoristične izjave dede Adolfa, teče Stevana, teče Bele, oca Pavla i očuha Andrije.

Paleta likova koji se provlače kroz ovaj roman, i živih i mrtvih koji se javljaju u snovima ili kao duhovi na javi, je raznovrsna i najveće je bogatstvo ove autobiografije. Njihove životne filosofije, tumačenja religije, odnos sa Bogom i drugim ljudima, odnos prema političkim događajima i tumačenje istih, su vrijedan skup ljudskih misli i nauke o životu (ukoliko ona postoji).

Svaki od likova je živopisan, autentičan, od krvi i mesa, sa vrlinama i manama, i vremenom i samom čitaocu postaju porodica. Tereza Zajdner koja se rodila nesrećna i cijeli svoj život se bori sa nedaćama. Teča Bela koji živi za proučavanje religije i čuvar je reda i tradicije. Andrija Buhvald koji se rodio samo sa jednim zadatkom – da voli Terezu Zajdner, i ništa drugo ne umije u životu. Deda Adolf koji je britkog uma i jezika i čija je “uvijek zadnja” i koji će se odreći i sopstvenog imena ne želeći da ima išta zajedničko sa zlotvorom. Teča Stevan koji uvijek ima duhovit, ali ujedno i mudar savjet. Otac Pavle koji posjeduje talenat i obrazovanje, ali tavori u zabačenoj maloj sredini iz nepoznatog razloga. Lebović koji se rodio da bi bio hroničar svoje i drugih jevrejskih porodica u vrtlogu rata. Da bi kroz oči pametnog, pronicljivog, radoznalog i često prozorljivog dječaka prikazao kako je počelo veliko zlo koje je zadesilo svijet, zvano nacizam.

Vladeta Jerotić je govorio kako se svaki čovjek rađa sa klicom dobra i zla. U ovom djelu vidimo koliko ta klica može da nabuja, kako se ona zalijeva još u djetinjstvu i kako će zbog toga nastradati ljudi koji su, ne birajući, rođeni kao Jevreji. Lebović je rastao zajedno sa mržnjom prema Jevrejima i pomno pratio male znakove koji su nagovještavali nadolazeće pogrome i kroz svoje dječije oči prikazao upravo to: kako i kada je sve počelo.

Iako je veliko zlo autoru odnijelo 40 članova uže i šire porodice, a on se čudom spasio iz logora zahvaljujući znanju mađarskog i njemačkog jezika, ovo je roman iz koga isijava svjetlost. Tu svjetlost će Lebović dodijeliti i svim svojim umrlima tako što će svakome podariti po jednu zvijezdu na nebu. I ti grobovi ovih nedužno nastradalih ljudi su “svijetli grobovi” – iako se mnogima ne zna mjesto.

Autor nas ne uvodi u pakao nacističkih logora u kojima je “pretvoren u petocifrenu brojku, sa ukupnim životnim stažom od petnaest dječačkih godina”, i u kojima će provesti skoro dvije godine: u Aušvicu, Saksenhauzenu, Mathauzenu. Sa strahotama se susrećemo u fragmentima. Ali i oni su više nego dovoljni da osjetimo miris krvi, vonj mokraće i izmeta, zveket kostiju koje se slažu na gomile i krike iz gasnih komora.

“Deda Josef i ja koračamo pored bolničkih baraka, između leševa koji su naslagani jedni na druge kao cepanice. Noć se približava kao veliki tamni oblak, dok se oko nas razvlače pramenovi magle. Nalazimo se u najnižem od svih svetova u beskrajnom kosmičkom lancu, u Aušvicu, svetu tame i magle, u kome sve trpi i pati. Ne samo ljudi, već i ptice, trava i drveće – sve pati od bola, tuge i stida…”

Iako se vraća kući iz fabrika smrti živ, ne pronalazi nikog svog, osim brata. Mnogo godina kasnije, rat devedesetih i prisjećanje onoga da je zlo uvijek isto, navešće ga da ispriča svoju priču. “Kamenorezac” će doći po njega prije nego što završi svoju hroniku, ali čitalac neće ostati uskraćen za remek – djelo koje nasmijava i potresa do srži.