Kada zavlada praznična euforija, na svakom koraku se susrećemo sa sada već legendarnim drvenim lutkom koji je u stvari krckalica za orahe – Krckom Oraščićem.

Nekada samo bajka, kasnije balet, crtani i igrani film, a sada simbol praznika i zaštitni znak božićnih sajmova bez koga ne možemo da zamislimo prazničnu čaroliju. On nas podsjeća na djetinjstvo, prošla vremena i porodična okupljanja. Muzika iz baleta “Krcko Oraščić” je u svakoj muzičkoj kutiji i prazničnom filmu čim osvanu prvi dani mjeseca decembra.

Da li znate kada i kako je nastao legendarni Krcko Oraščić?

“Krcko Oraščić” se prvi put pojavljuje kao božićna priča 1816. godine iz pera njemačkog pisca Ernesta Hofmana, pod nazivom “Krcko Oraščić i kralj miševa”. Po motivima ove bajke Marius Petipa će oko 1890. napisati libreto, a veliki Čajkovski balet po kome je Krcko i postao svjetski poznat.

Balet “Krcko Oraščić” je premijerno izveden 6. decembra 1892. godine u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. Pored premijere baleta, održana je i premijera novog muzičkog instrumenta – čeleste. Instrument je sam Petar Iljič Čajkovski donio iz Pariza kako bi zadivio publiku.

Čajkovski se oslanjao na mnoge tradicije pišući muziku za ovaj balet. Tako je arapski ples iz drugog čina baleta zasnovan na gruzinskoj uspavanci koju je kompozitor lično slušao u Tbilisiju, gdje je njegov brat bio vice – gubernator. U plesu roditelja i gostiju se čuje njemačka melodija “Grossvater Tanz” koju je u svom djelu koristio i Robert Šuman, jedan od omiljenih kompozitora Čajkovskog.

Premijera i kritike

Premijerna izvedba “Krcka Oraščića” imala je dva čina i tri scene. Prva je prikazivala praznik u kući roditelja djevojčice Mari (koja će godinama kroz izvedbe mijenjati ime), druga njen san i borbu Krcka Oraščića sa vojskom pacova i njegovu transformaciju u zgodnog mladića, i treća bajkoviti grad u kome su se našli Mari i Krcko. Ostalo je do danas nepoznato zašto su se u baletu pojavili pacovi umjesto miševa, kako je prvobitno napisao Hofman.

Tadašnja kritika je novi balet tada već opštecijenjenog Čajkovskog dočekala na nož. Okarakterisan je kao balet za djecu sa slabom muzikom i kao nedovoljno izazovno djelo za igrače.

“Teško je zamisliti nešto dosadnije i besmislenije od “Krcka Oraščića””- rekao je Nikolaj Bezobrazov iz “Peterburgske gazete”.

Ni sam Čajkovski nije bio oduševljen, govoreći da balet izgleda neukusno i da mu je teško da gleda na scenu.

Ipak, najpoznatiji kritičar epohe, Aleksandar Benua je balet pohvalio govoreći da se “oči umaraju od pretjerene raskoši” i naveo da je car Aleksandar III Romanov bio prosto oduševljen.

Ovaj balet je samo na sceni Boljšoj teatra izveden više od 500 puta, a svoju prekookeansku slavu duguje američkom koreografu ruskog porijekla, Džordžu Balančinu. U ekranizaciji njegove postavke 1993. princa igra mladi Makali Kalkin koji je već tada bio holivudska zvijezda.

Ekranizacije “Krcka Oraščića”

Poznato je na desetine ekranizacija “Krcka Oraščića” ali jedna od najpoznatijih i najvoljenijih je zasigurno ona animirana iz 1990. godine, “The Nutcracker Prince”. Dizni je snimio film “Krcko Oraščić i četiri kraljevstva” 2018. godine, ali ova verzija nije naišla na veliko odobravanje publike i kritike uprkos zvjezdanoj glumačkoj ekipi predvođenoj Helen Miren i Kirom Najtli.

Bajka o Krcku Oraščiću danas

Savremeni kulturni tokovi više ne zaobilaze nijedno umjetničko djelo, pa tako ni ovu bajku o djevojčici i krckalici za orahe koja se pretvara u princa. Tako se 2001. godine na sceni Marijinskog teatra pojavila nova i neobična verzija ove opere. Uvedeni su fantazmagorični likovi, groteskne persone i nimalo dječije teme. Mihail Šemjakin, koji je preradio libreto Mariusa Petipe, želio je da prikaže neprilagođenu djevojčicu koja se nalazi u njoj nepoznatom svijetu koji ne može i ne želi da razumije. Glavna junakinja je prikazana i kao nevoljeno dijete od strane roditelja i odbačeno od vršnjaka.

Diznijeva verzija je unijela ogromne promjene u samu priču, a u duhu pokreta ravnopravnosti i feminizma, glavna junakinja je nezavisna mlada žena a njen princ je crne rase.

Da li više uopšte imamo pravo na bajku kao takvu ili moramo uvijek biti politički korektni i realistični?

Bilo kako bilo, ostaje nam da uživamo u ovom legendarnom baletu od čije raskoši se umaraju oči.