Kako bi zvučala “Crvenkapica” kada bi je prepričali neki od najvećih pisaca svih vremena? Nepoznati autor/i su se dosjetili da imitiraju stil velikih pisaca na primjeru ove poznate bajke. Evo kako to izgleda. 

Fjodor Dostojevski

Volkovnjikov* se probudio u tmurno ljetno jutro, u svojoj skučenoj, hladnoj sobici. Raspoloženje mu je bilo mračno. Stalni finansijski problemi, izazvani skupim životom u prestonici, i loša ishrana, dovodili su ga ponekad do potpunog gađenja prema životu. Jedinim sredstvom da se spasi svog položaja mu se činila krađa. Dobiti novac je bilo lako. Bilo je poznato da jedna osoba redovno prolazi kroz šumu. I nosi u korpi ispod piroški određenu sumu novca. Odlučio je. Po nekoj čudnoj intuiciji, izlazeći iz kuće, ispod kožuha je stavio sjekiru.

Na tamnoj stazici se ukazala nečija silueta. Volkovnjikov se bacio na nju, pokušavajuću da joj otme korpu iz ruku. Započela je borba. Ispostavilo se da su snage nejednake, i Volkovnjikov je osjećao da će biti vezan. Tada je izvukao sjekiru i udario dva puta. Tijelo suparnika je klonulo.

Ispostavilo se da novca u korpi nema. I da je njegov protivnik bila starica. Volkovnjikov je osjetio da mu tlo izmiče ispod nogu.

Dva mjeseca kasnije, „Vijesti“ su napisale, u odjeljku „Incidenti“ da je leš nestalog Volkovnjikova izronio u Nevi.

Edgar Alan Po

Na ivici stare, sumorne šume, obavijene misteriozno surovim velom, nad kojim su se nadvijali tamni oblaci zlokobnih isparenja i kao da se čuo kobni zvuk okova, Crvenkapa je živjela u mističkom užasu.

Viktor Igo

Crvenkapa je zadrhtala. Bila je sama. Bila je sama kao igla u pustinji, kao zrno peska među zvezdama, kao gladijator među zmijama otrovnicamam, kao somnambulista u peći…

Onore de Balzak

Vuk je stigao do bakine kuće i pokucao na vrata. Ta je vrata napravio nepoznati majstor sredinom 17.vijeka. Isklesao ih je od tada modernog kanadskog hrasta, dao im klasičan oblik i okačio ih na gvozdene šarke, koje su u svoje vrijeme možda bile dobre, ali sada strašno škripe. Na vratima nije bilo ukrasa ili šara, jedino se u donjem desnom uglu vidjela jedna ogrebotina, za koju se pričalo da ju je napravio Selestin de Šavard, miljenik Marije Antoanete, i polubrat po majčinoj liniji Crvenkapine bake. Inače, vrata su bila obična i ne vrijedi se na njima mnogo zadržavati.

Umberto Eko

16.avgusta 1968. kupio sam knjigu pod naslovom „Dječije i kućne priče“ (Lajpcig, štamparija: Abel i Miler, 1888). Kao autori su navedeni neka Braća Grim. U prilično lošem istorijskom komentaru se navodi da su prevodioci doslovno pratili izdanje rukopisa iz sedamnaestog vijeka, koji je u biblioteci manastira Melk pronašao čuveni član francuske akademije sedamnaestog vijeka, Pero, koji je toliko učinio za istoriografiju perioda Luja Velikog.

U stanju nervoznog uzbuđenja, uživao sam u zastrašujućoj bajci i bio toliko opčinjen da ni sam nisam primijetio kako sam počeo da prevodim, ispunjavajući divne velike sveske kompanije „Žozef Žiber“, u koje je tako prijatno pisati, ako je naravno, olovka dovoljno meka. Kako je čitalac vjerovatno već shvatio, riječ je o „Crvenkapici“.

Mihail Bulgakov

„Baka je, u međuvremenu, već prosula ulje“, reče mađioničar.

„Sada ćemo ti objasniti“, pomisli Volkov i trepnuvši Ivanu iza mađioničara, polete. Iza tramvajskih šina na zidu, bio je telefon.

Baš kod okretnice, Volkova je uplašio uzrujani gospodin koje je neočekivano skočio sa klupe i napuklim glasom objavio: „Idete li do okretnice? Ovuda, molim!“ Volkov je uspio da primijeti tramvaj, uhvatio se rukom za okretnicu, odjednom su mu noge otišle, i nezaustavljivo je poletio prema šinama. Kočnice su škripale, prozori zveckali, a tamni okrugli predmet, skočio je i otkotrljao se na trotoar. Bila je to Volkova glava. Vozač, mlada djevojka u crvenom, pokrila je lice rukama na kojima nije bilo mrlje od krvi.

Semjuel Beket

Nalazim se u bakinoj sobi. Iskreno, ne znam da li je bila mrtva kad sam stigao ovdje. U smislu da ju je već bilo moguće sahraniti. Vidio sam kako Crvenkapa i Vuk polako idu jedno ka drugom, sluteći to. Išli su putem koji je bio zadivljujuće pust, bez ikakvih živih ograda, jaraka ili ivica. Osjetivši približavanje drugog, podigli su glave i proučavali jedno drugo dobrih petnaest koraka dok se nisu zaustavili prsa u prsa. Okrenuli su lica prema moru, koje se uzdizalo visoko na bledećem nebu, daleko na istoku, i govorili su nešto jedno drugom. Poslije je svako krenuo svojim putem. Rekao mi je da napišem izvještaj. Nije bila ponoć. Nije bilo kiše.

*volk je na ruskom vuk

Tekstovi su prevedeni sa ruskog jezika. Izvor: anchiktigra.livejournal.com