Marija Vislava Ana Šimborska je još kao dijete pisala stihove, a ako su bili duhoviti, od oca je dobijala nagradu u vidu sitnog novca. Skoro cijeli život je provela u Krakovu. Iako je tvrdila da je proživjela srećno svojih 89 godina, koliko joj je Bog odredio, ipak o svom životu nije voljela govoriti, smatrala je to neumjesnim.  Pogotovo nije voljela govoriti o poeziji kojom se “bavila” cijelog života.

Vislava Šimborska je odrastala u vrijeme Drugog svjetskog rata, a da bi izbjegla deportaciju na prinudni rad u Njemačkoj, zaposlila se na željeznici. Školu je završila u ilegali, a tada je počela i da piše svoje prve ozbiljne stihove.

1945. je objavila prvu pjesmu simboličnog naziva “Tražim riječ”, a iste godine se upisuje i na Univerzitet u Krakovu, studirajući prvo poljski jezik i književnost, a zatim sociologiju. Zbog nemaštine nije uspjela da stekne diplomu, pa je univerzitet napustila tri godine kasnije.

Vislava Šimborska se smatra filosofskom pjesnikinjom koja je detaljno promišljala o svijetu – ljudskom, životinjskom i biljnom. Ponekad je nazivana mudrim pjesnikom, kao da mudrost može biti odlika jedne poezije. Iako je većinu života vjerovala u komunističke ideale, pa tako posvetila pjesme i Lenjinu i Staljinu, tog dijela svog opusa se odrekla.

Bila je majstor ironije, dosjetke, apsurda i što je zanimljivo za jednog pjesnika njenog ranga, poljski pop izvođači su njene stihove pretakali u muziku.

Dijelove svog čudesnog svijeta, ova pjesnikinja je slagala u fioke koje je smatrala najboljim svjetskim izumom. U tim fiokama su se nalazile razglednice i razne sitnice i suveniri, a njeni prijatelji su nerijetko njen stan nazivali skladištem. Svoj bogati unutrašnji život je pokazivala sakupljanjem sitnica.

Šezdesetih godina prošlog vijeka je primijetila da ne može da kupi razglednice i čestitke pa je počela sama da ih pravi. Pretvorila je svoj životni prostor u mali atelje i pravila vrijedne i zanimljive kartice koje je slala svojim prijateljima. Vlasnik jedne takve razglednice je i Vudi Alen sa kojim je osjećala posebnu duhovnu (i duhovitu) vezu, a koji je izjavio da su mu te razglednice Šimborske vrijednije od zlatnih kipića koje dodjeljuje Holivud.

1996. godine, Vislavi Šimborskoj je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, što je ona doživjela kao atak na njenu privatnost. Njeni prijatelji su ovaj događaj nazvali “štokholmska tragedija”.

Mjesec dana nakon objave da je laureat Nobelove nagrade, nije se znalo gdje se nalazi. Njeni prijatelji su sumnjali čak i na samoubistvo. Na dan uoči uručenja Nobelove nagrade, Šimborska se zabarikadirala u svojoj hotelskoj sobi ne ostavljajući mogućnost bilo kome da uđe.

Do nje su došli vatrogasnim stepenicama i razbijanjem prozora.

Njen govor povodom dodjele najviše nagrade za jednog književnika u potpunosti je oslikavao njen karakter i odnos prema pjesništvu:

“Kažu da je prva rečenica u svakom govoru uvek najteža. Dobro, evo je već za nama. Ali imam utisak da će rečenice koje slede kao što su treća, šesta, deseta i tako dalje, sve do poslednjeg retka, biti jednako teške, pošto bi trebalo da govorim o poeziji. Retko pričam o tome, skoro nikada. A kad god sam nešto rekla, uvek se tu provlačila sumnja da i nisam baš dobra u tome. Zato moje čitanje neće biti dugo. Svaka nesavršenost lakše se podnosi ako se daje u malim dozama.

Savremeni pesnici skeptični su, čak i sumnjičavi, možda posebno, prema sebi. Nerado javno priznaju da su pesnici, kao da se toga pomalo stide. Ali u naše bučno doba mnogo je lakše priznati sopstvene greške, bar one impresivno upakovane, nego prepoznati sopstvene prednosti, jer su skrivene dublje i nikada im se potpuno ne veruje… Kada popunjavaju upitnike ili ćaskaju sa strancima, to jest kada ne mogu da izbegnu da otkriju svoje zanimanje, pesnici radije koriste opštiji pojam “pisac” ili to “pesnik” zamene nazivom bilo kog posla koji obavljaju pored pisanja. Vest da imaju posla s pesnikom birokrate i saputnici u autobusu primaju s blagom nevericom ili zabrinutošću.” (cijeli tekst pogledajte na glif.rs)

Ipak, oni koji su bili srećni da je slušaju kako govori svoju poeziju su govorili da tekst oživljava tek kada ga ona čita. Nobelovski komitet ju je nazivao “Mocartom poezije”. Ostavila je nevelik opus od 350 pjesama (negdje se navodi i 250).

Vislava Šimborska je nadasve cijenila svoju privatnost i mali krug ljudi. Upravo stoga joj je popularnost nakon dodjeljene Nobelove nagrade zadala toliko muka. Previše intervjua i gostovanja nije joj bilo po volji.

Pjesnikinja je isplanirala i svoju sahranu. Nije htjela da bude sahranjena u Panteonu izuzetnih Poljaka, niti je željela crkveni obred. Sahranjena je u porodičnoj grobnici i po njenoj želi održan je “kratak skup sa čašicom votke” i književno veče.

Napustila je ovaj svijet 2012. godine, skromno kako je i živjela, jer je i svoj novčani dio Nobelove nagrade poklonila humanitarnom fondu, a plaketu znala i zagubiti u nepreglednim suvenirima koje je držala u svom “skladištu”.

NIŠTA DVAPUT

Dvaput se ništa ne događa

niti će se dogoditi. Zbog toga

neuvežbani smo se rodili

i nerutinski pomrećemo.

 

Makar učenici

najgluplji u školi sveta bili,

nijednu zimu ni leto

nećemo ponavljati.

 

Nijedan dan se neće ponoviti,

dve slične noći ne postoje,

ni dva ista poljupca,

ni dva jednaka pogleda u oči.

 

Juče, kada ime tvoje

neko kraj mene glasno izgovori,

bi mi kao da ruža

kroz otvoren prozor pade.

 

Danas, kada smo zajedno,

okrenula sam lice ka zidu.

Ruža? Kako izgleda ruža?

Da li je to cvet? A možda je kamen?

 

Zbog čega se, trenu crni,

s nepotrebnom zebnjom mešaš?

Postojiš – prema tome moraš proći.

Proći – prema tome to je lepo.

 

Nasmejani, zagrljeni,

pokušavamo sklad da nađemo,

iako se kao dve kapi čiste vode

razlikujemo.