Elena Ferante je trenutno najpopularniji italijanski pisac u svijetu. Njena Napuljska tetralogija je apsolutni hit već nekoliko godina među čitalačkom publikom.

Ono čemu je Ferante nesumnjivo doprinijela je afirmacija tzv. ženske književnosti. Ta književnost je nastala davno, kao i “muška”, ali je svoju popularnost dugo čekala.

Upravo o moći koju žene treba da osvoje, između ostalih i moć pripovijedanja, Elena Ferante je pisala u tekstu za New York Times. Prenosimo ga u nastavku u cjelosti.

Elena Ferante: Samo naša moć

Moć je priča koju je ispričala žena. Muškarci su vijekovima kolonizovali pripovijedanje. Ta era je prošla. 

Moć, iako teška za držanje,  veoma je poželjna. Ne postoji osoba, ili grupa, ili sekta, ili partija ili pleme koje ne želi moć, ubijeđeno da će znati da je koriste kako je niko prije nije koristio.

Ni ja nisam drugačija. A ipak, uvijek sam se plašila odgovornosti koja mi je data. I u školi i na poslu muškarci su bili većina u svakom upravljačkom tijelu, i žene su usvojile muški način.  Nikada se nisam osjećala opušteno, pa sam se držala po strani.  Bila sam sigurna da nemam snagu da izdržim konflikt sa muškarcima, i da ću izdati sebe prilagođavajući svoje poglede njihovima.  Milenijumima je svako izražavanje moći uslovljeno muškim stavovima prema svijetu. Zbog toga se ženama čini da moć može biti upotrijebljena samo onako kako su je muškarci oduvijek koristili.

Pripovijedanje je jedna vrsta moći

Postoji jedna moć koja me je fascinirala još od vremena kada sam bila djevojčica, iako je bila kolonizovana od strane muškaraca: moć pripovijedanja. Pripovijedanje je zaista jedna vrsta moći, i ne beznačajna. Priče daju oblik iskustvu, nekad prilagođavanjem tradicionalnim literarnim formama, nekad okrećući ih naopačke, nekad reorganizujući ih. Priče uvlače čitaoca u svoju mrežu, i tjeraju ih na akciju, njihovo tijelo i dušu, tako da mogu transformisati crnu nit pisma u ideje, ljude, osjećaje, radnje, gradove, svjetove, čovječanstvo, život… Pripovijedanje, drugim riječima, daje nam moć da uspostavimo red u haosu realnosti i pod svojim znakom, i u tome nije daleko od političke moći.

U početku nisam znala da je pripovijedanje vrsta moći. Polako sam ovoga postajala svjesna i bila paralizovana osjećajem odgovornosti. I dalje sam. Moć nije ni dobra ni loša – zavisi od toga kako je koristimo. Što sam starija, više se plašim da moć pripovijedanja koristim pogrešno. Moje namjere su dobre, ali ponekad pričanje uspijeva na pravi način, ponekad na pogrešan. Jedina utjeha koju imam je da koliko god neubjedljiva i loše napisana – i na taj način štetna – priča može biti, šteta će ipak biti manja nego ona uzrokovana lošim političkim i ekonomskim vođenjem, sa svojim ratovima, giljotinama, masovnim istrebljenjima, getima, koncentracionim logorima i gulazima.

Tračak nade

Šta onda reći? Mislim da sam počela da pišem iz straha da ću se morati suočiti sa drugim vidovima moći. I možda zbog snažnog osjećaja alijenacije od tehnika dominacije, tako da se ponekad činilo da je pisanje najoubičajeniji način da reagujem na zloupotrebe moći.

Uglavnom sam izabrala sam da pišem jer sam kao djevojčica pogrešno mislila da je književnost posebno dobrodošla ženama. Bokačov “Dekameron” (1313 – 1375) je ostavio veliki utisak na mene. U ovom djelu, koje je izvor originalne i velike italijanske i evropske naracije, 10 mladih ljudi – 7 žena i 3 muškarca – pričaju u krug priče tokom 10 dana. U svojoj šesneastoj godini, smatrala sam ohrabrujućim to što je Bokačo gradeći svoje naratore učinio ih uglavnom ženama. Bio je veliki pisac, otac moderne priče, predstavljajući 7 odličnih ženskih naratora. Bio je to tračak nade.

Moć je i dalje u muškim rukama

Tek kasnije sam otkrila da iako je Bokačo u “Dekameronu” bio velikodušan prema ženama, u stvarnom svijetu stvari su bile drugačije – i nastavile su da budu. Mi žene smo gurnute na margine, kroz potčinjenost, čak i kad se radi o našem književnom radu. Činjenica je da biblioteke i arhivi svake vrste čuvaju misli nesrazmjernog broja istaknutih muškaraca.  Umjesto toga, konstruisati svoju sopstvenu, žensku genealogiju, bio bi delikatan i težak zadatak.

Da su stvari bile drugačije, da li bismo uradile nešto bolje nego muškarci? Da li smo mi, na kraju krajeva, bolje od njih? Kao mlada žena mislila sam da jesmo, ali danas ne znam.

Trudim se da izbjegnem bilo kakvu idealizaciju. Nije dobro za naš cilj, po mom mišljenju, da mislimo da su sve žene časne, dobroćudne, izuzetno pametne, neustrašive i besprijekorne, i iznad svega, ne više saučesnice muškaraca.

Naše široko rasprostranjeno saučesništvo je u suštini veliki problem. Moć je i dalje čvrsto u muškim rukama, i ako u društvima sa solidnim demokratskim tradicijama, češće imamo pristup komandnim pozicijama, to je samo pod uslovom da pokažemo da smo internalizovale muški metod pristupa i rješavanja problema. Kao rezultat toga, često završavamo pokazujući da smo pristale, poslušne i jednake muškim očekivanjima.

Pretpostavimo da žena uđe u strukture moći koristeći nekonvencionalnu političku inteligenciju koja ruši pravila, pisana i nepisana. Činjenica je da ona može uspjeti samo ako njena nekonvencionalnost ostane u skladu sa muškom kulturom upravljanja. Čemu pobjeda onda? Samo zbog zadovoljstva pobjede?

Nikada nisam bila posebno podložna retoričkoj formuli “Napokon žena predsjednik!” – ili premijer, ili dobitnik Nobelove nagrade, ili na bilo kojoj visokoj poziciji naše trenutne političke ili kulturne hijerarhije. Bolje pitanje je: u kojoj kulturi, u kojem sistemu moći su žene na vrhu?

Ženska vizija moći

Promjene su u toku. Sve postaje nešto drugo, nepredvidljivo. Potrebna je potpuno nova perspektiva. Izazov za sadašnjost i predvidljivu budućnost je da se izdvojimo od onoga što su muškarci napravili: planetu na ivici katastrofe.

Ali kako? Možda je sada vrijeme na igramo na kartu ženske vizije moći – konstruisanu snagom naših dostignuća u svakoj oblasti. Zasad je naša posebnost, posebnost manjina. Muškarci si mogu priuštiti da nam odaju počast sa duhovitom snishodljivošću jer je još uvijek premalo istinski autonomnih žena koje ne mogu biti podređene, koje ne mogu biti odbačene rečenicom: “Sve radiš tako dobro, kao muškarac.”

Ali stvari se brzo mijenjaju. Ženska dostignuća se množe. Ne moramo uvijek dokazivati da smo poslušne ili da smo saučesnice da bismo uživale u mrvicama koje dijeli sistem muške moći. Moć koju zahtijevamo mora biti čvrsta i aktivna da možemo da djelujemo bez muških sankcija.

Sedam ženskih naratora “Dekamerona” ne treba nikada više da se oslanjaju na velikog Bokača da bi se izrazili. Zajedno sa svojim bezbrojnim ženskim čitaocima (čak je i Bokačo još tada znao da se muškarci zanimaju drugim stvarima i da malo čitaju) znale su da opišu svijet na neočekivan način. Ženska priča, ispričana sa sve većom vještinom, sve raširenija i nepopustljivija sada treba da preuzme moć.

 

Elena Ferante je autor četiri “napuljska romana”: Moja genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju, Priča o izgubljenoj devojčici. 

O romanu i seriji “Moja genijalna prijateljica” pisali smo ovdje.