Šta me je prvo privuklo ovoj knjizi? Prvo predivne plave korice zanimljivog dizajna (jer, koliko god negirali, i one su nam bitne). A onda, nakon otvaranja, podnaslov: slavonska balada. “Dalj” Gorana Dakića je čista emocija za nas “Poluslavonce”, Slavonce, za nas djecu devedesetih, Jugoslovene, Balkance… Za sve.

Uprkos barutnim činjenicama

Dok negdje u pozadini bukti rat, autor proživljava najljepše trenutke svog djetinjstva u selu Dalj, u istočnoj Slavoniji, tik pored plavog i moćnog Dunava. Ta silna rijeka je i Goranov najbolji drug, i otac, i učitelj.

Iako mu govore da taj Dalj nije “onaj Dalj” iz djetinjstva njegove majke, Goranov Dalj je podjednako poetičan i on ga ne voli manje zbog toga što je drugačiji. Život teče normalno, kao i plava voda mutnog Dunava. Pecanje, prve ljubavi, svinjokolj, slave, kirbaji. Tek se tu i tamo neko ne vrati kući.

Dunav tamjan odranja

A kakvo bi djetinjstvo bilo nego poetično? Zar ga se ne sjećaju svi kao najljepšeg dijela svog života. Zar smo znali mi, rođeni u ratu, da je vrijeme loše i da ljudi oko nas pate? Jesmo znali da naše rijeke odranjaju tamjan?

Znali smo za prve trešnje, drugarstvo, igru, sakrivanje po tavanima, tajne simpatije.

Kao što Pasternak reče: “Znao sam dvoje zaljubljenih koji su živjeli u Petrogradu za vrijeme Revolucije, a da je nisu ni primijetili”, tako je i djetinjstvo svakog od nas prošlo, a da ga rat nije ni okrznuo.

Djetinjstvo – blaženo doba svakog od nas. Upravo je takvo i u Dakićevom “Dalju”. Svojim predivnim stilom sve nas vraća u te bezbrižne dane. Ali sudbina se surovo poigrala, pa je taj Dalj (koji je stvarni toponim) ostao negdje u daljini. A s njim i djetinjstvo i bezbrižnost autora, a i njegovih čitalaca.

Panonski mornari – Dakić i Balašević

Ako volite Balaševića, voljećete i Dakićev jezik. Postoji neka tajna veza između autora ovog romana, Dunava i panonskog mornara koji nas je nedavno napustio.

Sve zajedno čini jednu pravu književnu poslasticu. Emotivnu, ali i običnu priču o običnim ljudima i njihovim životima. O onim sitnim svakodnevnim događajima poput kavge među lokalnim pijancima.

Ovo je roman i o odlasku, prekinutom djetinjstvu, prekinutom toku jednog života.

Posljednja kap plavog Dunava

“Dunav je prestao da teče 28.januara 1998.godine, u pet i trideset izjutra” kada je autor napustio Dalj.

A svima za sećanje na njega, Gorana Dakića, ostavi komad života koji se odronio onog dana kada je napustio taj lepi kraj, zaklevši ih da ga, s vremena na vreme, iznose na obale Dunava, da gleda silne i mnogobrojne ratne mornarice koje seku rečne talase, na isti način na koji su presekli i njegovo detinjstvo, učinivši da tako, bezvoljno i preko noći, ne upitavši ga šta misli o zlu zvanom rat, odraste.

Dalj je opustošio, njegovi stanovnici su rasuti po bijelom svijetu, “a priča teče dalje, i pričanju kraja nema.“ (I. Andrić). Ta priča vas čeka na ovom linku.

Postoje li knjige za koje ste sebi rekli: “volio bih da sam ovo ja napisao”? Za mene je to ova knjiga.

 

Nevena Vidović