Univerzalni ili renesansni čovjek je termin nastao u doba renesanse (sredina 14. do kraja 16.vijeka). Latinski naziv mu je homo universalis a grčki sinonimi su mu polimat i polihistor. Svi ovi termini označavaju čovjeka koji posjeduje znanja i vještine u više različitih oblasti. Tačnije, on je u njima ekspert, a ne običan poznavalac. U vrijeme kada nastaje odrednica, obično se odnosi na ljude koji odlično vladaju filosofijom, naukom, teologijom i umjetnošću.

Arhetip univerzalnog čovjeka

Kao arhetip univerzalnog čovjeka obično se navodi Leonardo da Vinči. Genijalni Da Vinči je bio slikar, kipar, arhitekta, inovator, naučnik, matematičar i mislilac koji je živio upravo u doba renesanse i uveliko uticao na njen razvoj. Svijetu je ostavio mnoga vrijedna djela, poput Mona Lize i Tajne večere.

Bio je zaokupljen idejom o ljudskom letu, pa je ostavio i skice prvog letećeg stroja i padobrana. Izučavao je fiziologiju čovjeka i životinja. On je bio bez sumnje genije i njegov IQ je bio preko 200.

Među djelima je ostavio i poznati crtež Vitruvijanskog čovjeka. Crtež predstavlja čovjeka u dva položaja. Sa raširenim rukama i sa raširenim rukama i nogama. Oko čovjeka su opisani kružnica i kvadrat. Da Vinči je ovim crtežom htio da pokaže idealne čovjekove proporcije.

Ako univerzalnom čovjeku pridodamo idealne proporcije Vitruvijanskog čovjeka da li se dobije idealan čovjek? I da li on postoji?

Univerzalni čovjek kroz istoriju

Osamnaesti vijek su obilježili univerzalni ljudi poput Mihaila Vasiljeviča Lomonosova i Ruđera Boškovića. Lomonosov je bio fizičar, hemičar, pjesnik, filolog i istoričar. Nije ni čudo što se danas najveći državni ruski univerzitet zove upravo po njemu.

Ruđer Bošković je poznati Dubrovčanin koji se bavio filosofijom, astronomijom, matematikom, fizikom i pjesništvom. Period romantizma (kraj 18. početak 19.vijeka) donosi novog genija, Johana Volfganga fon Getea. Gete je bio pjesnik, naučnik, političar i filozof i jedan od najvećih genija Evrope.

Svi navedeni naučnici su svakako posjedovali posebne talente i posebnu inteligenciju. Svojim radom i učenjem su nastojali da doprinesu razvoju civilizacije i u tome uspjeli. Ako pratimo istoriju dalje prema sadašnjosti primjetićemo da je ovakvih ljudi sve manje. Da li su ljudi prestali da se trude?

Današnji ideal

Zašto danas nemamo univerzalnih ljudi? Zašto danas više ne težimo idealnom. Sveto Pismo nam je ostavilo putokaz: “Budite savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski.” Ovo je naravno nemoguće, ali zar ne bi trebalo da se trudimo u tom pravcu?

Danas uglavnom težimo fizičkom savršenstvu. Težimo Vitruvijanskom čovjeku. Znanje i vještine su nam sekundarne. Nisu na cijeni. Današnji čovjek gleda u jednom pravcu. A zar svestranost ne znači više pogleda na stvari, i samim tim više tolerancije koje itekako nedostaje današnjem svijetu?

Danas nemamo univerzalnih ljudi, a skoro da se ne sjećamo ni onih koji su to bili u prošlosti. Nemamo ni novi ideal. Težimo savršenom životu, ali ne i savršenom Ja.

Da li će ih biti u budućnosti?

Ako se oslonimo na tok istorije onda se možda možemo nadati boljem. Nakon “mračnog srednjeg vijeka” je došla renesansa i donijela novi ideal čovjeka. Možda i naše vrijeme očekuje renesansa i novi ideal koji će obuhvatiti trenutno marginalizovane vrline.