Jedan od najpoznatijih i najznačajnijih italijanskih pisaca, Luiđi Pirandelo, je bio ličnost burne i kontroverzne biografije. Ništa manje zanimljiva nisu ni njegova djela. Bio je opsjednut idejama o ljudskom identitetu: ko je čovjek zapravo, kako ga drugi vide, koliko lica ima svako od nas, da li nosimo maske i glumimo nešto što nismo, šta je stvarnost a šta imaginacija, postoji li istina ili je sve samo tačka gledišta? Na ova pitanja je Pirandelo pokušao da odgovori ali i da svoje čitaoce navede na razmišljanje. Ko je bio ovaj veliki italijanski pisac, nobelovac, (fašista?)?

Rani jadi

Luiđi Pirandelo je rođen 28.juna 1867.godine u sicilijanskom gradu Agriđentu u imućnoj porodici. Imao je srećno djetinjstvo sa izuzetkom nerazumijevanja i nesporazuma sa odraslima, prije svega sa ocem. Još kao dječak je patio od insomnije i spavao svega 3 sata dnevno. U gimnaziji postaje zainteresovan za književnost i sa 11 godina piše svoje prvo djelo „Varvarin“ koje nije sačuvano.

Upisuje se na studije romanske filologije u Palermu, zatim prelazi u Rim da bi, zbog sukoba sa rimskim rektorom, bio primoran preći u Bon gdje i završava svoje studije. 1890. se zaljubljuje u izvjesnu Jenny Schulz – Lander i posvećuje joj stihove: „đavolja djevojko, ti koja si za mene sve, a opet, nisi ništa“. U ovim stihovima se nazire buduća filosofija Pirandelovog djela.

Zrelo doba 

1894. se ženi kćerkom očevog poslovnog partnera, Marijom Antonietom Portulano. Ovaj brak je bio poslovni dogovor između dvije porodice ali će se dvoje mladih, uprkos tome, zavoljeti. Sele se u Rim i dobijaju troje djece: Stefana, Lijetu i Fausta.

Ubrzo nakon toga porodica Pirandelo doživljava finansijski krah što je bio povod za Antonietino nervno rastrojstvo. Antoanieta je bila sklona histeriji i pretjeranoj ljubomori koja je prelazila u bolest kad god bi se ženska osoba približila Luiđiju.

Dolaskom Prvog svjetskog rata, Stefano odlazi na front što još više pogoršava Antonietino labilno mentalno stanje pa zbog toga Luiđi u očajanju odlučuje da je smjesti u psihijatrijsku kliniku. U toj klinici Antonieta će i umrijeti 1959. u svojoj 88.godini, doživjevši tako 23 godine više od pisca.

Ženina bolest je bila podstrek da se udubi u istraživanje psihoanalize Sigmunda Frojda i mehanizme uma, posebno sudara društvenog ponašanja i mentalnog poremećaja pojedinca. U to vrijeme njegova djela ne uživaju posebnu popularnost pa živi od predavačkog rada i privatnih časova italijanskog i njemačkog jezika.

Prvi književni uspjeh

Prvi značajniji književni uspjeh postiže romanom Pokojni Matija Paskal koji je napisao bdijući uz paralizovanu suprugu, 1904.godine. Roman tematizuje problematiku društvene maske koja je nametnuta svakom od nas i koje se ne možemo osloboditi. Kritika mu nije naročito bila naklonjena kad je u pitanju ovaj roman, ali publika jeste.

1922. se potpuno posvećuje pozorišnom radu i to sa velikim uspjehom. Putuje sa svojom trupom a njegove drame se igraju čak i na Broadway –u.

1923. traži od Musolinija da bude primljen u Nacionalnu Fašističku Partiju i biva oštro napadan od strane intelektualne elite koja smatra da Pirandelo želi po svaku cijenu da postane državni senator. Po nekim biografima razlozi za učlanjenje su nacionalni interesi i borba za priznanje njegovog djela i doprinosa italijanskoj književnosti i kulturi.

Priznanje dobija 1934., i to ono svjetsko, Nobelovu nagradu za književnost.

1936.godine, dok traje snimanje filma po njegovom romanu „Pokojni Marija Paskal“, Pirandelo dobija upalu pluća. S obzirom na to da je prethodno imao dva infarkta, organizam mu je strašno iscrpljen. 10.decembra iste godine je i umro. Po njegovoj testamentnoj želji nije bilo nikakvih počasnih ceremonija.  Za smrt se moglo saznati samo iz čitulje u novinama. Po sopstvenoj volji je i kremiran.

Pirandelova književna misao je unikatna i univerzalna. Kroz svoja djela je provlačio ideju relativnosti, nemogućnost poznanja istine i pravog lica ljudi. U svom romanu Jedan, nijedan i sto hiljada daje zanimljivu tezu da je svaki čovjek jedan – jer smatra sebe jedinstvenim, sto hiljada – jer čovjek ima onoliko lica koliko ima ljudskih mišljenja o njemu i samim tim nijedan – jer pored svih tih lica ne znamo koje je pravo (ako ono uopšte postoji).

Njegov najpopularniji roman Pokojni Matija Paskal je slika sukoba pojedinca i društva sa svim njegovim bizarnostima. Žanrovski predstavlja neku vrstu anti bildungsromana.

Preporuka

Iako je Pirandelo napisao mnogo drama, ali ovdje ćemo se osvrnuti samo na jednu.

Tako je (ako vam se tako čini) je drama prvi put izvedena 1917. i odražava jednu od glavnih Pirandelovih ideja – nemogućnost poznanja istine.

Radnja je smještena u malo provincijsko mjesto u kome se pojavljuje novi službenik, gospodin Ponca sa suprugom koju pak niko nikad nije vidio, i taštom, gospođom Frola. U mjestu su se našli poslije katastrofalnog potresa koji je zadesio njihov grad. Ubrzo kreću tračevi mještana o tome ko su oni u stvari i zašto je gospođa Ponca zatvorena u stanu.

Svako ima svoju priču. Gospodin Ponca tvrdi kako je njegova tašta, gospođa Frola, potpuno luda. Do ludila je došlo jer je prva žena gospodina Ponce i kćerka gospođe Frole, Lina umrla a gospođa Frola nije mogla da preboli taj gubitak. Zbog toga sada Đuliju, drugu ženu gospodina Ponce, smatra svojom kćerkom. Da ne bi razbili iluzije jadne tašte morali su da preduzmu određene mjere.

Gospođa Frola negira priču svoga zeta i tvrdi da je on taj koji je lud jer smatra Đuliju svojom drugom ženom. Tvrdi da je gospođa Ponca dugo bila u nekoj vrsti banje i da je njen suprug za to vrijeme zaboravio kako ona izgleda i odbacio je. Dvije žene su zatim smislile farsu u kojoj je Đulija predstavljena kao druga žena.

Društvo koje sluša ove priče je potpuno zbunjeno. Do raspleta dolazi (možda) kada se na sceni pojavljuje gospođa Ponca koja govori da je ona kćerka gospođe Frole i druga žena gospodina Ponce. Da je ona i jedno i drugo i ustvari da je: ona za koju se misli da jeste! Tako govori istina – dodaje se na kraju.