Malo je književnica u srpskoj književnosti čije riječi i stihovi su tako uticali na nas, kao oni Desanke Maksimović. Skoro od prvih školskih dana smo čitali i učili nježne stihove o proljeću, ljetu, prirodi i osjećanjima jedne tanane duše, kakva je bila u naše omiljene pjesnikinje. 

Desanka Maksimović je rođena na današnji dan, 16. maja daleke 1898. godine u Rabrovici kod Valjeva. Svoj rodni kraj će nositi u srcu do kraja života i pisaće o njemu idealizujući prirodu i sve njene pojave, kao i čovjeka koji je neodvojivi dio nje. Zahvaljujući svom svilenom duhu i emotivnim stihovima bila je često neshvaćena, ali uvijek svoja.

Prateći naše odrastanje i prva zaljubljivanja, stidljivost i smušenost, stihovima “Ne, nemoj mi prići” i “Sreća je lepa samo dok se čeka”, često je bila banalizovana, i umalo izbačena iz školskog programa.

Desanka Maksimović je bila ona koja je perom tražila pomilovanje za sve ugrožene ljude ove planete, ona koja je darivala srce svima, a opet ga imala dovoljno za sebe, ona koja je ispjevala najtužniju pjesmu naše književnosti, “Krvavu bajku”, a i dalje joj se u književnim krugovima osporavao kvalitet i značaj. Ali mjesto koje zauzima u srcu svakog đaka (i bivšeg i sadašnjeg) joj niko ne može oduzeti.

Ostavila nam je više od 50 zbirki pjesama koje su bile njena djeca. Pisala je svakodnevno, prevodila i sa velikim žarom pristupala svakom radu.

Studirala je svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a usavršavala se na Univerzitetu u Parizu. Dobitnica je brojnih književnih nagrada i bila je redovna članica Srpske akademije nauka i umjetnosti, na šta je bila posebno ponosna.

Pored Isidore Sekulić, Desanka je i danas jedna od najvažnijih srpskih književnica. Njeni Valjevci su joj podigli spomenik još za života, zbog čega je negodavala i bila strašno zbunjena, ali ga je na kraju prihvatila kao spomenik pjesništvu. Istina je da je spomenik samo dio ljubavi koju je svom narodu posvetila, a koja joj se na taj način vratila.

Iako ovo proljeće nije ono što se od njega očekuje, ostavljamo posvećene mu stihove naše omiljene pjesnikinje (koja je, gle čuda, rođena upravo u proljeće).

Proletnja pesma

Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k’o vidik u lepe, nasmejane dane;

kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k’o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;

kako čezne za svim što bi život mog’o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su velike čežnje mu i nade.

Osećam da do sad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliku bih mogla i koliku htela;

da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni’,
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.